Odlomak iz knjige "Ruhani i šejtani inspiracija" Nedžada Ibrišimovića
- Sjećam se divnih starih žena, rahmetli Almas-hanume, Numan-efendinice, moje strine Đulse, hanuma koje nisu ni čitale ni pisale a bile pravedne, mudre, dostojanstvene, vedre i diskretne dame bašči, avlija, sokaka i komšiluka, onih koje su jednom rukom mijesile kruh a drugom održavale moralnu ravnotežu kuće i porodice. Allah im se smilovao i džennet im podario! One su imale samo jednu Knjigu. Čak možda samo jedan ajet.
- Kako da zlikovački um ili našminkana Europa shvati da su te takve žene u dimijama predivne gospođe čiji je sav svijet avlija s cvijećem, avlija u kojoj je svaki kamen opran njihovim rukama, oriban prag kuće i bašča iza kuće. A najveće zadovoljstvo kahva u predvečerje, odškrinut prozor, pomaknute zavjese vezene njihovim rukama i vjetrić koji popirkuje u njihova svijetla lica.
- Ljudi koje su one cijeli život bez ikakve hinle i zadnje misli gledale kako prolaze ispod njihovih prozora petkom – pazarnim danom i nedjeljom, kada su išli u crkvu, sada kundacima svojih pušaka udaraju u njihova prsa na kojima su prvo bile dvije djevojačke pletenice, pa biserna ogrlica, pa ruke izabrana čovjeka, pa glava djeteta (…)
(…) može li moja riječ pomilovati lijepo lice bošnjačke majke, sletjeti kao latica behara u njeno krilo?
„Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o džennetu“
N. Ibrišimović