Priznajem da sam živeo

U djelu Priznajem da sam živeo, memoarima čuvenog čileanskog pesnika Pabla Nerude, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Neruda sjajnimom i stilom, koji karakteriše njegove najbolje tekstove, čitaocima pripovijeda ne samo glavne događaje iz svog života, već i okolnosti u kojima je stvarao svoje najpoznatije pjesme. Pjesnik je na maestralan način izložio kako svoje viđenje umjetnosti i poezije, tako i razloge zbog kojih je do kraja života branio svoje poznate političke stavove. Podjednako uspješno i živopisno, pjesnik se prisjeća izvjesnih ličnosti, od kojih su mnogi bili njegovi dobri prijatelji: Garsije Lorke, Albertija, Migela Ernandesa, Elijara, Aragona, kao što nas upoznaje i sa svojim odnosom s nekim istaknutim ličnostima političke scene njegovog vremena. U tom smislu, posebno je dirljivo pjesnikovo prisjećanje – čime se knjiga i završava – na njegovog dobrog prijatelja, predsjednika Aljendea, napisano tri dana nakon Aljendeove tragične smrti. Pjesnik – pisao je Neruda – „u izvesnoj mjeri mora da bude i hroničar svog vremena“. U ovim svojim memoarima, Pablo Neruda se pokazao kao autentičan hroničar i svjedok svog vremena. U ovoj knjizi Neruda još jednom pokazuje da je pjesnik „savjest koja ne miruje do samog kraja“, a stilska napetost Nerudine proze podjednako je zanimljiva i sugestivna kao i u svim ostalim delima iz njegovog bogatog stvaralačkog opusa. Neruda je svoje memoare pisao gotovo do poslednjeg dana svog života. Oni obuhvataju sve najvažnije epizode iz njegovog života, od prvih iskustava iz djetinjstva prožetog raskošnim mirisima i bojama čileanskih šuma i prirode, do dobijanja Nobelove nagrade i ostalih događaja i iskustava koji su stalno iznova i sve više bogatili njegov život. Kroz sve te događaje i iskustva uvijek se provlači njegova poezija, koja je za njega značila – život sâm. Memoari „Priznajem da sam živeo“ predstavljaju izuzetno značajno svedočanstvo o životu i poeziji ovog čileanskog velikana, pjesnika Pabla Nerude.