Vječnik + El-Hidrova knjiga

„Ja sam bio oduševljen Ibrišimovićem. U Puli sam predstavio djelo „Vječnik“, osjećajući da je upravo to jedan od najznačajnijih romana novije epohe. „Vječnik“ nadmašuje ograničenja vremena u kojem je pisan i predstavlja fascinantnu konstrukciju nastalu na temelju Ibrišimovićevih ranijih djela. Ovaj roman je piščeva sinteza evropskog dometa i sigurno da je ona jedna od najboljih legitimacija, jer posjeduje jaki, poetski, metafizički naboj koji je neophodan.“

akademik Tonko Maroević

„Da stvar jezikom veće nacije, Ibrišimović bi već dobio Nobelovu nagradu. Iako ga samo jezik bosnjačke nacije može istinito nagraditi i tako začudnim djelom. O Ibrišimoviću sam znao osnovne generalije iz Ko je ko u Bošnjaka, a poslije kroz pomnije proučavanje da je na neki način spoj enciklopedičnog Kleeže i slobodarskog Ujevića, pariška simbioza literature i likovnosti. Upoznao sam ga bez posrednika, onako kako ljudi i treba upoznavati, kroz njihova djela, ekstrakt uma i duha. „Vječnik“ me je prodrmao do temelja. Takav misaoni i kompozicijski tempo spoznavanja vječnosti opčinio me je svojom nenametljivom savršenošću. Budući da sam volio Borgesa, Ibrišimovićeva mi se fantastika činila još uvjerljivijom i istinitijom, gotovo stvarnosnom. Roman sam odmah prepoznao kao svjetski i začudio se njegovoj relativno slaboj recepciji u regiji i Europi.“

„Ostajem pri svojoj nedokazivoj tvrdnji da je Nedžad Ibrišimović najdarovitiji umjetnik što ga je Bosna rodila. Roman Vječnik, zajedno sa svojim produžetkom-nastavkom, „El Hidrovom knjigom“, životno su djelo Nedžada Ibrišimovića. U svega nekoliko godina nakon objavljivanja „Vječnik“ je doživio desetak izdanja i u mjerodavnim stručnim krugovima označen književnim remek-djelom. Ne postoji - ili barem ja ne znam da u savremenoj svjetskoj književnosti postoji tako superioran književno-jezički zahvat i tako grandiozna izvedba jedne nadasve originalne filozofsko-literarne ideje.“

akademik Abdulah Sidran

„Da nam je ova knjiga stigla, tek prevedena, iz nekih indijskih starina, iz mitskih nordijskog kazivanja, da je otkrivena pod zidinama Alhambre kao prastari svitak nepoznatih mudraca, čitali bismo je kao veliki dar i izučavali i radovali se otkriću, stalno se valjkajući nad duhom opustjelih grobama za vijeka i nekom svojom ukletom prijetnjom. A desila nam se perom autora koji svojom književnošću ispunjuje naš mračni i ravni ponorene stope. U svoj svojoj dubokoj predanosti književnom usudu, veoma sam rijetko bio u situaciji da, kao vrijednosni sud za neku knjigu kažem, „remek-djelo“. Evo, ovoga puta se usuđujem.“

književnik Ratko Adamović