Sto dana tavana

Emotivno svjedočenje i briga o svojim najmilijim, koji su bili na prvoj liniji, najbolje opisuje sljedeći citat:

Izgledalo je kao da činimo grijeh ako ležimo u krevetu u vrijeme za koje su oni na ratištu. Ali to nismo izgovarale. Bilo je lakše praviti se da uzimamo čistog zraka na balkonu, kao što smo to ponekad radile u miru, nego priznati da živimo u stanju permanentnog straha, brige i grižnje savjesti.

Govoriti o osjetljivim temama iz ne tako daleke prošlosti, na privlačan način, kako to Mulić–Softić govori u ovom romanu, sigurno je jedno veliko umjeće pripovijedanja. Teške i emotivne priče Mulić-Softić interpretira prilagodljivim jezikom, koji čitaoca vodi na mjesto događaja.

Mulić-Softić veoma vješto čini da emotivna tema u isto vrijeme izaziva suze i smjeh. Priča o starici koja se krije od snajpera iza autorice, ili zaključak vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine da se o njihovom suborcu dovoljno ne brine stric koji je na suprotnoj strani, natjeraće vas na smijeh. Također, posjeta ranjenom bratu Safetu, od potresnog svjedočenja postaje interesantna vesela priča u kojoj autorica opisuje stanje zamotanog brata Safeta i dotičnog profesora Baltazara, ranjenog uslijed neuspjelog aktiviranja bombe. Navedene priče samo su neke od izdvojenih svjedočanstava o tome da se i u najstrašnijim životnim situacijama Sarajevo opiralo svojim dobro poznatim humorom.