Na posebna te mjesta vodim

Svakih četrdeset sekundi u svijetu neko umre počinivši samoubistvo. Svakih četrdeset sekundi neko na svijetu ostaje iza njih da se nosi s gubitkom. Prije nekoliko godina ubio se jedan momak kojeg sam poznavala i voljela. Ja sam bila ta koja ga je pronašla. To iskustvo nije nešto o čemu bih željela pričati, čak ni sa svojim najbližima. Do dana današnjeg, većina moje porodice i prijatelja i dalje ne zna mnogo o tome, ako uopće nešto i zna. Dugo mi je bilo previše bolno da o tome uopće razmišljam, a kamoli da pričam, ali važno je pričati o onome što se desilo. Moj prijatelj je izvršio samoubistvo godinu dana prije nego što ću izgubiti oca zbog raka. Obojica su istovremeno bolovali, da bi umrli u razmaku od četrnaest mjeseci, ali reakcije na njihova oboljenja i smrt ne mogu biti različitije. Ljudi rijetko kada donose cvijeće na sahranu samoubice. Tek kad sam počela da pišem ovu knjigu doznala sam da i ja imam svoju etiketu ‒ ona što je „preživjela nečije samoubistvo“, ili samo 2preživjela samoubistvo. Na svu sreću, postoje različita mjesta na kojima sam mogla pronaći pomoć ne bih li bolje shvatila tragediju koja me je zadesila, kao i načine na koje ona utječe na mene, isto kao što postoje i brojna mjesta na kojima svako može pronaći pomoć, i mladi i odrasli, svi koji se muče s emotivnim tegobama, utučenošću, tjeskobama, duševnom neuravnoteženošću, ili oni koji pomišljaju na samoubistvo.