Knjiga Adema Kahrimana

Ovu knjigu napisao sam u ljeto 1992. godine kad je Dobrinja bila opkoljena. Knjigu sam čitao na radiju jer nismo imali novine, telefon... Želio sam da glas o Dobrinji dopre i u druge zemlje. Sve ono što se nama tada dešavalo, zakivao sam u umjetničku formu. Je li završena? Ne, to je samo početak priče. Tu sam se bavio problemom zločina kojeg su nam Srbi nanijeli. Ne znam da iko može rasvijetliti zločin ...

Dok sam ja hvatao korak sa tek otkrivenim zločinima nad muslimanima, koji su se, eto, dogodili prije pedeset godina, mene su zatekli zločini koji se dešavaju sada. Iz tog sustizanja nastao je prvi prozni tekst o opkoljenom Sarajevu. Koji se tiče i ovoga i onoga prethodnog rata. Ali tu su se pojavili i drugi književni zahtjevi. Dokumentaristika? Kako ukomponirati činjenice koje se još krvave puše... Osim toga, pojavilo se pitanje zločina i odbrane od zločina; pojavilo se pitanje književnih dilema, književnih problema sa kojima se ja nosim u svome stvaralaštvu. Tako, kako spriječiti da mi se događa ono što se događa, kako spriječiti zločin... Nije, dabome, stvar u tome da ja na zločin uzvratim zločinom, nego je bit u tome da mi se zločin ne dogodi, da me niko više ne može zaklati. Iz te pobude jednim dijelom nastaje Knjiga o Ademu Kahrimanu ...

Godine 1992. jedna od tri knjige koje su objavljene u Sarajevu bila je i moja knjiga, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem. U to vrijeme u Sarajevo je došla Suzan Zontag, što je za nas u Sarajevu bio čin od nemjerljive dobiti i važnosti ...

Nedžad Ibrišimović