Cvijeće zla

Gotovo je nemoguće dovoljno naglasiti važnost Baudelaireova Cvijeća zla u kontekstu povijesti svjetske književnosti i njegov, doslovce, nemjerljiv utjecaj. Baudelaire je na velika vrata uveo u književnosti dotad nezamislive teme kojima su pristupali tek poneki njegovi prethodnici (primjerice, veliki mu uzor E. A. Poe), ali, uglavnom, »u širokom luku«. Ako na toj razini promatramo zbirku kao primjer svojevrsne estetike ružnoga, ostajemo zapanjeni načinom na koji je Baudelaire šokantne slike s ruba života zaogrnuo u ruho pjesničkog savršenstva, kako je čudesnom ljepotom riječi spojio čulnost i duhovnost, nevinost i nasilje, ljepotu (cvijeće) i zlo… Pišući 1903. o Baudelaireu, A. G. Matoš nije krio oduševljenje Cvijećem zla: »Baudelaire je tu izmagijao čudo nepoznato najpoznatijim teorijama: da najljuću bol, najveću negaciju pretvara u harmoniju, u poeziju… Mislim da je Cvijeće zla jedno od najvećih djela prošlog vijeka…«. Po izlasku zbirka je ozloglašena kao »uvreda javnome moralu« te je ubrzo bila i zabranjena; isprva podržana tek od nekolicine oduševljenih poklonika, poslije autorove smrti dobiva sveopće priznanje, a pjesnik od ignoriranog »bludnika« postaje klasik. Danas Baudelaireova poezija ne djeluju toliko skandalozno kao u vrijeme kad je nastala, na popisu je školske lektire, a njezina svejednaka modernost u svakoj novoj generaciji pronalazi odane sljedbenike. Nema dvojbe da će i njima, ali i čitateljima koji su se već upoznali s ovom začudnom i lijepom knjigom, nova obzorja otvoriti nadahnut prijevod našega prevoditeljskog velikana Vladimira Gerića, i to svih pjesama Cvijeća zla, onih »dopuštenih« kao i onih »zabranjenih«.