Sto godina samoće

Smješteno negdje u močvarama između planina i morske obale, mitsko selo Macondo „bilo je uistinu sretno selo, u kojem niko nije bio stariji od trideset godina i u kome još niko nije umro. “ Barem ne na početku. Sto godina samoće bilježi, kroz čitav jedan vijek, život u Macondu i živote šest generacija Buendía – od Joséa Arcadija i Úrsule, preko njihovog sina, pukovnika Joséa Arcadija (koji je poveo trideset i dva oružana ustanka i postao otac osamnaestorici Aureliana), preko nekoliko generacija Joséa Arcadija i Aureliana, ljepotice Remedios i Renate Remedios, do posljednjeg Aureliana, djeteta iz incestuoznog sjedinjenja. Dok se djeca rađaju a svjetski „veliki izumi“ predstavljaju u Macondu, selo se razvija i sve više postaje predmet interesovanja vanjskog svijeta, njegove politike i progresa, te tema same historije. A Buendíje i njihovi suseljani napreduju u godinama, iskustvu, i bogatstvu... sve dok ludilo, korupcija i smrt ne uđu u njihove domove. Od Cigana koji posjećuju Macondo u godinama njegovog nastajanja do gringosa koji grade plantažu banana, od „ogromne španske galije“ otkrivene daleko od mora do dolaska željeznice, struje i telefona, roman Gabriela Garcije Márqueza plete magičnu tapiseriju svakodnevnog i fantastičnog, jednoličnog i čudesnog, života i smrti, tragedije i komedije – tapiseriju u kojoj plemenito, smiješno, divno i kitnjasto istovremeno doprinose nevjerovatnoj historiji ljudskog života i smrti.