Liječenje Šopenhauerom je romaneskna slika grupne terapije, unutrašnji pogled na članove grupe i način na koji ih vješti psihoanalitičar vodi i ohrabruje da ne padnu i ne posustanu.

Postoje dijelovi knjige koji se čitaju kao psihoterapeutska verzija Platonove Gozbe, u kojima dinamičnost omogućava junacima da otkriju svoje unutrašnje glasove koji bi im inače ostali potpuno nepoznati. Glavni junak, eminentni psihoterapeut Džulijus Hercfeld, kome je preostala još jedna godina života, nedjeljnim seansama sa pacijentima od svoje posljednje godine pravi posljednju volju i testament. Suštinsku vrijednost tih terapija, pa samim tim i čitave knjige, predstavlja prisustvo Hercfeldovog pacijenta iz prošlosti kome tada nije uspio da pomogne, Filipa Slejta, samopriznatog seksualnog zavisnika koji je pronašao utjehu i terapiju za svoju zavisnost u filozofiji Artura Šopenhauera. Slejt ne pripovjeda Šopenhauera, on ga živi ili barem pokušava da to radi. Dolazak na terapiju jedne od Slejtovih ranijih žrtava, dovodi ga do odluke da stavi na test svoju životnu filozofiju. Kada se svi pacijenti suoče sa skrivenim dijelovima svoje prošlosti, i doktor Džulijus, podstaknut Filipom, takođe dolazi do suočenja…