O prirodi bogova- svezak prvi
Postoje naime i postojali su filozofi koji su mislili da bogovi nikako ne brinu za ljudske stvari. Ako je njihovo mišljenje točno, kako onda može postojati pijetet, kako sanktitet, kako religija? Sve to naime treba čisto i čedno pripisati volji bogova, ako oni to opažaju i ako je od besmrtnih bogova išta dano ljudskom rodu; ako nam pak bogovi niti mogu pomagati niti to žele i uopće ne brinu niti opažaju što radimo niti postoji išta što od njih može utjecati na ljudski život, zašto da besmrtnim bogovima ukazujemo nekakvo štovanje, počasti, molitve? Poput drugih vrlina, ni pijetet se ne može skrivati iza prijetvornog hinjenja. Zajedno s njim nužno nestaje i sanktitet i religija, a njihov nestanak dovodi do neuredna života i velike zbrke. I nisam siguran da nakon nestanka pijeteta prema bogovima ne bi nestalo i povjerenje i zajedništvo ljudskog roda i time najizvrsnija vrlina — pravednost.
Postoje pak drugi filozofi, i to veliki i znameniti, koji misle da čitavim svijetom upravlja i ravna um i razum bogova, i ne samo to, nego i da se oni brinu za život ljudi i određuju ga. Smatraju naime da besmrtni bogovi ljudskom rodu daju plodove i ostalo što rađa zemlja, vremenske prilike, godišnja doba i promjene podneblja, zahvaljujući čemu sazrijeva i raste sve što rađa zemlja. Skupljaju mnogo podataka, o kojima će biti govora u ovim knjigama, o stvarima koje su takve da bi se moglo pomisliti da su ih sami besmrtni bogovi gotovo iskovali za ljudsku uporabu. (…)
