Slučaj Envera Čolakovića 

politička sjena ili represija nad književnikom

Kako objasniti “slučaj Envera Čolakovića”, književnika, dramatičara i pjesnika, koji je jedinu kratkotrajnu slavu doživio pod pokroviteljstvom ustaškog režima, ni kriv ni dužan, ali u kojoj je očito uživao. U drugom totalitarizmu komunističkom koji je slijedio bio je marginaliziran, bačen u sjenu, u nepostojanje. UDBA ga je pratila dan i noć kao „hrvatskog nacionalistu“, ogorčenje je raslo, cigareta za cigaretom se gasila po pepeljarama, bilo kakav službeni posao bio mu je nedostupan, činilo se kao izgubljen život. Pisao je i dalje, rukopisi su se nizali u ladicama, čitao ih je susjedima, prijateljima i znancima, neki od njih su nedavno i objavljeni u ovom današnjem demokratskom sustavu gdje se danas može objavljivati svašta, ali ta njegova djela iz davnina nisu dostojno valorizirana, nisu dobili književni sud stručne javnosti. Promovira ga bošnjačka zajednica u Hrvatskoj, dok se ugledni književni časopisi i mainstream mediji na to ne obaziru baš previše. Opet je čini se zaboravljen u ovoj nečitateljskoj epohi, nije dobio mjesto koje zaslužuje, govore neki. Da li će maleni zagrebački park u Martićevoj ulici koji predlaže gradska uprava da se nazove imenom Envera Čolakovića donijeti davno umrlom Čolakoviću neku zadovoljštinu, uostalom da li je on, Enver Čolaković to zaslužio, svojim književnim djelom ili nečim drugim, možda aktualnim političkim trenutkom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, ma mora da je to. Ali krenimo redom, možda je čovjek ipak zaslužio trg.

Enver Čolaković rođen je 1913. u Budimpešti od oca Vejsila Čolakovića (1879) i majke Mađarice Ilone (Fatime) Altmann (1883), izdanka plemićke obitelji iz Slovačke Mednyanszky.[1] Otac Vejsil, sarajevski industrijalac (industrija cigle) i vlasnik niza nekretnina često je boravio u Budimpešti pokušavajući naći poslove i izvan Bosne zbog manjka posla u Sarajevu te je ovdje upoznao atraktivnu i svestranu Ilonu, koja je već bila prošla jedan brak. U svojoj barunskoj obitelji (doduše ekonomski propaloj) Ilona je bila svojevrsni enfant terrible, ne samo što se odlučila za brak sa jednim bosanskim begom iz provincije, već i zbog toga, kako se navodi, studirala orijentalistiku na Sorboni i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu.[2] Nakon što je desetak godina proveo u Budimpešti kao sin jedinac i naučio mađarski jezik kao materinji uz njemački kao jezik urbane građanske kulture, obitelj Čolaković se vratila u Sarajevo.[3] Stanovali su u Jezero ulici u kući koja je bila stara 300 godina i predstavljala rijetku građevinu „starog vakta i zemana“. Osnovnu školu i nižu gimnaziju Čolaković završava u Sarajevu, ali o Čolakovićevom daljnjem obrazovanju postoje određene kontradikcije. Prema vlastitom iskazu završio je višu gimnaziju i Filozofski fakultet u Beogradu 1936. godine (matematika i fizika) da bi prešao u Budimpeštu na specijalizaciju inžinjera statike (Politehnička škola), što izgleda nije završio, kako i sam priznaje. U to vrijeme živi naizmjenično u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu kao privatni profesor i novinar, pri čemu se sve više posvećuje književnom radu, a prve radove izgleda objavljuje u Mađarskoj pod imenom Laslo Medjausky (kombinacija njegovog imena prevedenog na mađarski i majčinog djevojačkog prezimena). Prvi roman koji je počeo pisati zvao se Melun, turski „Prokletnik“.

Politički se u drugoj polovici tridesetih godina Čolaković povezuje sa marginalnim pokretom Muslimanskom organizacijom HSS-a (MO HSS) koju su vodili filolog Hakija Hadžić i trgovac Ademaga Mešić, a koji su uz razne političke oscilacije prema vodstvu HSS-a i Mačeku pozivali muslimane „da ostanu Hrvati i pristupe HSS.“[4] Muslimani su  uglavnom tada većinski slijedili i glasovali za stranku Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO) Mehmeda Spahe. Od okviru grupacije MO HSS jača njegov hrvatski identitet te se on od tada izjašnjava Hrvatom muslimanske vjeroispovjesti, što se može pratiti od intervjua u novinama za vrijeme NDH do njegovih brojnih iskaza pred istražiteljima OZN-e poslije rata. Kako je Čolaković promatrao i tumačio odvajanje MO HSS i Hakije Hadžića od Mačeka koji se odlučio na sporazum s Beogradom (Banovina Hrvatska), i na njihovo skretanje udesno, nije poznato. Također nije poznato kako je dočekao propast stare Jugoslavije i osnivanje NDH, ali se može pretpostaviti da je bio zadovoljan novim stanjem jer u ustaški pokret ulaze pripadnici i vodstvo MO HSS, ali i dobar dio vodstva JMO-a, pri čemu Hakija Hadžić biva imenovan od ustaškog vrha „upravnim povjerenikom NDH nad cjelokupnim historijskim teritorijem BIH, osim Vrbaske banovine.“[5] Prema dostupnim podacima mladi Čolaković se izrazito angažirao u tadašnjem kulturnom životu Sarajeva i NDH. Drži predavanja na tadašnjem sarajevskom „krugovalu“ o svjetskoj književnosti. Posebno je bio angažiran u životu sarajevskog kazališta i oko tjednika „Osvit“ koji je bio osjetljiv po pitanju kulture po pitanju Bosne i Hrvatske, tj. islamske i zapadne kulturne baštine. Ipak tek ga je njegovo djelo „Legenda o Ali-paši“ 1943. godine izbacilo na površinu kulturno-književne javnosti NDH kada dobiva nagradu Matice hrvatske (50.000 kuna), a knjiga je tiskana slijedeće godine. U književnoj javnosti NDH knjiga je dočekana kao otkriće o čemu svjedoče mnogi članci u časopisima tada eminentnih književnih teoretičara i stručnjaka poput Petra Grgeca, Julija Benešića, Maka Dizdara, Ljubomira Marakovića i drugih. Nemamo razloga sumnjati ni u suvremenu ocjenu kulturologa i književnog povjesničara Stanka Lasića da se radilo o djelu koje je posve odudaralo „od ideološkog obrasca nacionalističkog – uostalom, i bilo kojeg drugog – totalitarizma“. Lasić je upravo Čolakovića proglasio simboličnim predstavnikom one mlade generacija hrvatskih pisaca Hrvata-muslimana koji su djelovali u NDH, a kojima su „totalitarne ideologije bile strane i mrske“.[8] Ipak to nije spriječilo mladog Čolakovića da se nakon književnog uspjeha potkraj 1944. godine priključi diplomaciji NDH.U saslušanju pred istražnim organima Jugoslavije Čolaković se oko svoje misije kulturnog izaslanika (atašea) u poslanstvu NDH u Budimpešti branio u nekoliko navrata da je jedan od razloga što je prihvatio taj posao „protiv svoje volje“ bio da obavijesti svjetsku javnost o zločinima koje su četnici i ustaše počinili nad muslimanskim stanovništvom. Iako su neki povjesničari odbacili taj njegov iskaz kao „poslovičnu argumentaciju“ radi vlastite obrane pred istražiteljima, izgleda da je u tome bilo nešto istine.[9] Naime, prema njemačkom obavještajcu Hansu Helmu upravo je vlasnik sarajevskog „Osvita“ Hasan Hadžiosmanović, u kojem je Čolaković revno sudjelovao, okupljao oko sebe krajem lipnja 1944. grupu muslimana koja bi trebala da propagira u svjetskoj javnosti o „nedaćama muslimana u Bosni“ te da podaci o četničkim zločinima nad muslimanima prodru u svijet, a posebno u Tursku. Tu vezu trebalo je ostvariti preko velikog muftije jeruzalemskog El Huseinia (koji interese muslimana vidi uz borbu nacističke Njemačke protiv imperijalističkih sila poput Velike Britanije „koja drži muslimane u engleskom ropstvu“ i boljševičkog SSSR-a), a operativno preko iste takve grupe u Zagrebu čiji je član Hakija Hadžić.[10] Hakija Hadžić uskoro postaje poslanik NDH u Budimpešti, a njegov kulturni ataše i prevoditelj upravo Enver Čolaković. U svom iskazu Čolaković navodi da je on materijale o zločinima nad bosanskohercegovačkim muslimanima predao stanovitom dr. Schulthesu, činovniku švicarskog poslanstva u Budimpešti, a pokušaj predavanja istog materijala turskom poslanstvu je propao jer oni nisu imali povjerenje u njega.[11] Njegove veze, kako govori u svom iskazu, sa Muhamedom Hadžijahićem, tada cenzorom u Glavnom ravnateljstvu za promičbu NDH, koji je 1941. ilegalno surađivao s NOP-om u Sarajevu, a od jeseni 1942. i sa zagrebačkim vodstvom ilegalnoga komunističkog pokreta, nisu nikada potvrđene niti se Hadžijahić na to ikada osvrnuo. Književnik i Čolakovićev prijatelj Alija Nametak tvrdio je također da je razlog Čolakovićevog odlaska u Budimpeštu bio poziv novog veleposlanika NDH u Hakije Hadžića, koji nije znao mađarski jezik, Čolakoviću da preuzme ulogu tumača u veleposlanstvu.[12] Kako piše u izvješću Ministarstvu vanjskih poslova NDH Čolaković je stupio na dužnost u poslanstvu 24. rujna 1944. kao ugovorni činovnik da bi na tom mjestu ostao do kraja veljače 1945. odnosno do mađarske kapitulacije pred nadirućom Crvenom armijom. Nakon toga se vraća u Zagreb gdje ostaje na raspolaganju Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Izvješća Poslanstva NDH u Budimpešti Zagrebu sačuvana su sasvim fragmentarno u Hrvatskom državnom arhivu (prema nekim naznakama u Arhivu nekadašnjeg Saveznog sekretarijata spoljnih poslova SFRJ – sada Republike Srbije ta građa je bolje kompletirana). Ipak ostalo je sačuvano Čolakovićevo izvješće MVP NDH za mjesece studeni i prosinac 1944. godine.[13] Treba reći da Čolaković dolazi u Mađarsku u specifičnom trenutku kada je ona kao država izgubila svaku suverenost jer je posljednjim pokušajem 11. listopada 1944. dotadašnjeg mađarskog regenta admirala M. Horthya da sklopi primirje sa Saveznicima (Sovjetima) propalo i Nijemci su posve preuzeli vlast u državi preko mađarske fašističke stranke Strelastih križeva Ferenca Szalasija koji postaje novi mađarski premijer. Mađarski Židovi koji su do tada izgubili mnoga prava sada bivaju izloženi sustavnom istrebljenju, pri čemu je polovica od 200.000 Židova iz Budimpešte postalo žrtve strašnog masovnog ubojstva.[14] Čolaković kao kulturni izaslanik nastupa s tendencijom obrane hrvatskih interesa odnosno interesa NDH. U posjeti mađarskom ministarstvu prosvjete tražio je da se propagandni plakati na kojima je hrvatski državni teritorij predstavljen kao predmet mađarskih aspiracija maknu te dobiva obećanje da će Ministarstvo uskoro izdati jednu knjigu o Hrvatskoj. Eventualni dogovor oko suradnje zagrebačkog i budimpeštanskog sveučilišta spriječilo je sovjetsko okruženje Budimpešte oko Božića 1944. kada se sva ministarstva evakuirana iz Budimpešte. Čolaković pokušava da uspostavi suradnju između hrvatskih i mađarskih novina i radio-stanica (krugovala), pri čemu mu list „Osszetartas“ nudi suradnju i prostor za članke o Hrvatskoj i organizaciji ustaškog pokreta, pri čemu moli MVP NDH da mu takve članke pošalje, a da će ih on prevesti na mađarski jezik – što je i učinjeno.  U vrlo detaljnom izvješću o tadašnjem kulturnom životu u Mađarskoj ističu se i određene antisemitske invektive u ocjeni rada mađarskih kazališta, opera i zabavišta koje su prema Čolakoviću „svele svoju djelatnost na jeftinu židovsku zabavnu profanu  komediju i dekadentno bolestnu dramu, dok se zdrava mađarska nacionalna umjetnost sve do zadnjih mjeseci jedva uspjela afirmirati na daskama budimpeštanskim (…)“. Na kraju je zaključio da političke prilike koje su se dogodile u Mađarskoj odnosno „novi kurs“ da je povoljan za našu zemlju i da kulturni rad usprkos teškim ratnim uvjetima ipak preživljava.[15] Iz ovoga izvješća se vidi da Čolakoviću sudbina budimpeštanskih Židova, koju je morao primjetiti jer su se ubojstva događala tijekom dana pri čemu su Židovi bacani i u Dunav, posve bespredmetna. No, sigurno je i to da u izvješću ovakovog tipa MVP NDH koje je „židovsko pitanje“ riješilo prije, o tome ne može ni biti mjesta. Naravno da je Čolaković bio svjestan i sudbine sarajevskih Židova prije toga, znao je kao i svi stanovnici Sarajeva što se događa.Potrebno je spomenuti u vezi ovog slučaja i jednu pozitivnu epizodu, nešto ranije krajem 1943. početkom 1944. godine, obitelj Čolaković skriva u svojoj kući malu židovsku desetogodišnju djevojčicu Esteru Musafiju (rođ. 1933.). U svom iskazu koji je dala Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu poslije rata Estera udata Mrčarica, tada redovita profesorica Medicinskog fakulteta u Sarajevu i Nišu, rekla je: „Ja sam bila kod prijatelja mojih roditelja, kod Vejsilbeg Čolakovića. Stanovao je na Koševu, u maloj prizemnoj kući, i imao je veliku baštu. Živeo je samo sa ženom, sin se bavio pisanjem i živeo je u Zagrebu. Tu sam bila sakrivena, nisam izlazila iz kuće i bašte oko pola godine.“[16] Od početka studenog 1944. saveznički zrakoplovi često bombardiraju Sarajevo jer su tih dana kroz grad prolazili jaki sastavi njemačke vojske. Dana 7. studenog 1944. napadnuta su sarajevska naselja Alipašin Most i Butmir, željeznički kolodvor i objekti oko zgrade Velike župe Vrhbosna. U tom napadu stradali je nekoliko stotina ljudi, od toga samo 100 osoba stradalo je u jednom skloništu (zvano Bratinska blagajna) jer je bomba velikog kalibra probila prvi kat i uletjela u sklonište.[17] U ovom napadu poginuli su Čolakovićevi roditelji. Njegov prijatelj književnik Alija Nametak napisao je nekrolog njegovim roditeljima u listu „Novi Behar“ pri čemu je opisao Vejsilbega kao popularnog u Sarajevu, čovjeka koji je vidio mnogo svijeta i visokog društva, dok je njegova hanuma (supruga) Mađarica iz Budimpešte, koja je zbog njega prigrlila islam, bila ugledna građanka grada.[18] Nije poznato kada je Čolaković čuo za tu nesreću, ali pouzdano znamo da je u veljači 1945. sudjelovao u utemeljenju Hrvatsko-mađarskog društva u Szombathelyu, te se nakon nekog vremena vraća u Zagreb.[19] Iz izvora nije posve jasno gdje je Čolaković prvi put uhićen. Prema jednoj verziji uhićen je u Sarajevu kada je išao posjetiti grob svojih roditelja te je nakon nekoliko tjedana transferiran u istražni zatvor u Zagrebu, ili prema drugoj da je uhićen u Zagrebu. Uglavnom završio je u logoru za ratne zarobljenike i civile u Maksimiru. Čolaković je ovdje potkraj svibnja 1945. svjedočio jednoj nemiloj sceni. Naime, primjetio je da načelnik sarajevske OZNE u društvu sa javnim tužiteljem Jakovom Blaževićem posjećuje logor. Vireći „kroz škulju nedalekog zahoda“ kamo se sakrio svjedočio je potrazi sarajevskog šefa OZN-e za osobama u logoru iz Sarajeva koje su počinile ratne zločine. Blažević je primjetio jednog zatvorenika Vladimira Jurčića, poznatog sarajevskog kulturnog djelatnika, pjesnika i književnika, koga je poznavao iz Gospića gdje je ovaj od 1938. bio profesorom, da bi poslije 1941. bio prebačen u Sarajevo. Prema Čolakovićevim riječima Blažević je nasrnuo na njega bacio ga na tlo i rekao: „I ti si tu, brzo ćeš omastiti štrik“.[20]

U novoj državi Čolakoviću je zabranjen književni rad, odnosno njegova djela se ne mogu objavljivati, stoga se prihvaća prevodilačkog rada te jedno vrijeme bila zaposlen u Nakladnom zavodu Hrvatske. Kao vrsnog prevoditelja s mađarskog jezika uzima ga u službu i Miroslav Krleža u Leksikografski zavod, a da je cijenio i njegovo književno djelo svjedoči o ovaj njegov razgovor sa svojom intimusom Enesom Čengićem 1973. godine. „Razumije se u muziku, preveo je majstorski niz libreta, a tekstovi su mu sasvim solidni.“ Zanimljivo da Krleža šalje Čolakovićevu knjigu Legenda o Ali-paši koja je izašla u drugom izdanju 1970. godine, svom prijatelju i revolucionaru Rodoljubu Čolakoviću s pomalo podrugljivom napomenom „Evo teme Bosne, bolje nego kod jednog Tvog prijatelja…“ (misli na Ivu Andrića).[23] Međutim, i ovo zaposlenje u Zavodu je bilo kratkotrajno. Da li je tomu razlog što se otkrilo da nije imalo diplomu ili pritisak službe sigurnosti nije dovoljno jasno. Uglavnom Čolaković sada uglavnom predaje u večernjim školama i podučava učenike u svom stanu iz matematike i fizike, da bi pod stare dan završio studij povijesti. Nametak piše da je „pušio kao turčin – što se rekne, a, azab olmasun, volio je omaknuti i koje žestoko piće.“[24]

Pod operativnu obradu sigurnosnih službi Čolaković ponovo dolazi 1958. godine kada je utvrđeno da je postao dio ilegalne grupacije zvane „Hrvatska narodna zajednica“ pod vodstvom Mladena Bošnjaka (1912-1978.), nekadašnjeg pristaše ustaškog pokreta i tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, tada knjižničara na tadašnjem Farmaceutskom, a zatim Strojno-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu i stanovitog Emila Bohutinskog. Prema programu HNZ koji su tadašnji operativci snimili, cilj organizacije bio je stvaranje hrvatske države „na cijelom hrvatskom povijesnom i etničkom teritoriju“, da se u toj državi uspostavi demokratski ustavni poredak, da ta država radi na ekonomskom podizanju hrvatskog naroda i itd. Prema iskazu Bošnjaka službi sigurnosti Čolaković se složio s programom HNZ dodajući samo neke primjedbe. Pripadnici te grupacije širili su hrvatski emigrantski tisak, te pisali u emigrantskim novinama. Grupa se nakon  što su otkriveni posve pasivizirala.[25] Kao član Društva hrvatskih književnika Čolaković na plenumu 15. ožujka 1967. daje svoj glas Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[26]

Nakon epizode s Bošnjakom i HNZ Čolaković opet dolazi 1969. pod nadzor obavještajnih struktura koje mu prisluškuju telefon i poštu, zbog njegovih veza s ljudima koji su okupljeni oko Hrvatskog književnog lista (HKL) poput Zlatka Tomičića, Joje Ricova, Mihajla Maruševskog itd, a istodobno iz vladajućih struktura CK SKBIH prema Hrvatskoj dolazi zahtjev da se izraziti Hrvati-muslimani iz Hrvatske, poput Čolakovića,  spriječe u onemogućavanju procesa stvaranja nove nacije – Muslimana u Bosni i Hercegovini. Čolaković umire 1976. godine u Zagrebu.