“Oko Adnana Žetice usmjereno je na prostor i vrijeme koje protiče kroz njega; on je promatrač koji u sitnicama pronalazi pjesmu koja u nevelikom broju stihova prokaže i pokaže svijet u svoj njegovoj niskosti, ali i ljepoti. Često u tim pjesmama pokuca Smrt kao prolaznik kojem u bilo kojem slučaju idemo ususret; pjesme se tako susreću s pjesnikom u svim godišnjim dobima, u djeci i u starcima kroz koje progovara Alzheimer, mapira se cijela jedna kultura. Susreću, kažem – jer dok čitamo ovu sjajnu poeziju, dojma smo da su Žetici pjesme prilazile, a on ih je u tom susretu samo bilježio. Tako je Žetica napisao knjigu koja je obuhvatila cijeli jedan prostor u sadašnjem trenutku u isto vrijeme ispisavši njegovu, ali i vlastitu povijest.”

Monika Herceg

“Žeticine vanredno žive slike, oštro fokusirani detalji nepoetične svakidašnjice i ‘reporterski’ brižljivo izdvojeni prizori sa društvene margine iznimno precizno dočaravaju socijalni ambijent, bolna mjesta iz intimnih sjećanja i svu tragiku postratne traumatske zbilje. Ekspresivnost kolokvijalnog idioma, epigramska sažetost, smjela, maštovita i neočekivana poređenja, snimci iskustva koji se u pomjerenim, oneobičenim vizurama postupno razvijaju u efektne i pronicljive metafore, koje često imaju funkciju ironičnog komentara, daju ovim pjesmama izvanrednu autentičnost i svježinu. Iz trivijalnih sadržaja učmale provincijske svakidašnjice Žetica pomno izabire one slike i fragmente čiji sitni detalji najvjerodostojnije odražavaju bolna sjećanja na rat, progone i užasnu zbilju etničkih podjela te socijalnu izoliranost i umrtvljenost hercegovačkog kraja, hiperbolizira ih i u lucidnim i neočekivanim obrtima metaforički ‘fiksira’ njihovu empirijsku težinu.“

Asmir Kujović