Dok obilaziš nezagrnute kabure, znaš da je to posljednja prilika da sklopiš mir s njima, da možda, uz njihovo dopuštenje , kreneš negdje, ponovo počneš živjeti, pošto im ispričaš sve što se želio kazati dok su bili živi; barem onima koje si znao ili onima koji su znači njih. I onda, milujući glatku površinu tabuta i gledajući nekog drugog kako to čini, iznova postaneš siguran da to ipak nije moguće – ne zbog onoga što si podijelio s njima, nego zbog onoga što nisi.
