“Tražeći Bosnu našao sam sebe; tražeći sebe našao sam Bosnu.”

Ova knjiga je nastala na sjećanju o jednom putovanju pješke od Skoplja, glavnoga grada Makedonije, do mog rodnog sela Mahoja, u centralnoj Bosni. Samo putovanje trajalo je deset dana. Međutim, pokazalo se da dolazak do Mahoja nije bio kraj ovog putovanja. Prolazile su godine, ali je to putovanje i dalje trajalo. Postalo mi je jasno da sam ja tada krenuo na mnogo duži put, iako još ni izdaleka nisam znao ni koliko je dugo to putovanje, ni gdje će me ono dovesti. U međuvremenu sam shvatio i da ću, umjesto prvobitne namjere da napišem priču o putovanju na koje sam tada krenuo, zapravo morati ispričati priču ne o jednom, nego o dva putovanja! Budući da sam pješačio danju, u prosjeku od 12 do 14 sati, taj dio je bio neka vrsta dnevnog putovanja. Ne znam iz kojih razloga, ali ja sam još intenzivnije putovao tokom svake od tih deset noći, prelazeći, kroz snove i sjećanja, mnogo veća rastojanja i daleko duže vremenske etape. Tako su se moja dnevna i moja noćna putovanja, iako razdvojena, postepeno pretopila u empirijski jasno razgraničen, ali psihološki jedinstven doživljaj, u jednu vrstu lične odiseje: vraćanje u Bosnu kao u moju Itaku. Bio sam Odisej koji više ne pamti ni protiv koga je ratovao, ni ko je u tom ratu pobijedio; to da se treba vratiti jedino je što još zna. Utoliko, piča o  ovom putovanju i nije priča o sjećanju nego je sjećanje samo, veliki grumen sjećanja, neobrađen i nebrušen, sa primjesama svih nanosa koje je vrijeme dnevnog i noćnog putovanja ostavilo!