“Onda poneki povisi glas i dovikne: Učitelju, Učitelju, vjera, vjera, reci nam šta je vjera! A ja šutim i držim oči zatvorene da ne vidite radost što sam daleko od vas da me ne možete dohvatiti rukama, i žalost što od mene tražite ono što u sebi morate pronaći. Zašto me ne pitate kakav je ukus vode? Ili kakve je boje zrak? Zašto ne kažete, Učitelju, opiši nam bol kad te vatra opeče! Zašto postavljate pitanja na koja nema odgovora? Između Boga i čovjeka nema posrednika. Vjera je stvorena da živi kao vlastito iskustvo, a ne da se prepričava iz druge ruke. Kao što je ukus vode za svakoga naročit, kao što svako na isti način udiše zrak, ali ga svaki put drukčije osjeti, kao što svakoga boli kad se opeče, ali svakoga drukčije. Potok koji teče preko kamena izgleda uvijek isto, a nikad isti nije. (Predodređenje, str. 299)