U svojoj drugoj zbirci poezije, Park, John Freeman koristi park kao petrijevu posudu i pažljivo promatra sve što kroz nju prolazi. Jezikom istovremeno preciznim i ekonomičnim, Freeman istražuje kontradikcije svojstvene mjestu čiju svrhu određuje upravo ono što mi u njega donosimo – park je istovremeno prirodan i konstruisan, isključujući i otvoren, bezosjećajan i opterećen sentimentalnošću. Iz vrela historije i vlastitih meditacija u Luksemburškom vrtu u Parizu, Freeman crpi retke u kojima godišnja doba promiču kroz slavne parkove, lične parkove, parkove ispod parkova, i druge prostore s izmišljenim vanjskim granicama. Istovremeno, kroz cijelu zbirku pita se kako je moguće da park, koji je ujedno i uređen i javan, bude središnja tačka za manifestaciju velikih klasnih razlika. Kako smo si stvorili ove lažne granice – u smislu fizičkog prostora, ali i u svojim glavama i društvima, u svojim ličnim odnosima? On probire razlike u malim svakodnevnim dramama ljudi i životinja, da bi ih potom rastočio. Protkana promišljanjima o ljubavi, ljepoti i povezanosti, zbirka Park je umirujuće i nepokolebljivoogledalo usmjereno ka prostoru koji definiše njegova prolaznost.
“Druga zbirka pjesama urednika polugodišnjeg književnog časopisa Freeman’s bavi se simbolizmom prostora na sjecištu ljudskog i prirodnog svijeta.”
The New York Times
“Lijepa zbirka štedljivih, sjetnih stihova čovjeka koji je bitna figura u savremenoj književnosti; ovom zbirkom, Freeman iskoračuje, iziskujući zasluženu pažnju kao pjesnik.“
Library Journal
“Atmosferično… Ove meditativne pjesme nude promišljeno istraživanje suprotnosti i spona koje nastaju u javnim prostorima.”
Publishers Weekly
