Iz recenzije:
Knjiga koja je pred vama istovremeno je i dirljiva i napeta, funkcionira kao dnevnik, i kao politološka, antropološka, historiografska i sociološka analiza jednog vremena, istovremeno iz prve ruke ukazujući na to kako doista izgledaju društveni i politički prevrati. U takvom prevratničkom dobu, u Mostaru i Bosni i Hercegovini je, kao i svugdje drugdje uostalom, bilo onih koji su se u njemu odlično snalazili i znali nešto više, onih kojima su informacije bile dozirane na kapaljku i služili su kao pijuni pobjedničkih projekata, kao i onih koje je povijest odlučila ostaviti za sobom, na gubitničkoj strani. Glas Roka Markovine iz ove knjige govori u ime ovih posljednjih, koji na sve što se događalo nisu bili spremni i koje je rat zaustavio u naponu snage i stvaranja, ostavivši ih bez prirodnog im i samorazumljivog konteksta normalnog i suvremenog Mostara. Na pitanje jesu li oni do danas uspjeli osvijestiti što im se zapravo dogodilo i zbog čega, točnije što se i zašto dogodilo njihovom gradu i zemlji u kojoj su odrasli, ova knjiga ne može dati potvrdan odgovor. Iz te nemogućnosti da se na ovo pitanje ponudi potvrdan odgovor, možemo razumijeti i nemogućnost da predvide ondašnje procese i da im se ozbiljno odupru. Ti su ljudi, a i Roko s njima, jednostavno govorili nekim drukčijim jezikom od nacionalista, stvari koje su se njima činile samorazumljive, ovim drugima su izgledale nezamislive i obratno, pa je na koncu jedino što im je na kraju preostalo bila uzaludna, ali plemenita borba za unaprijed izgubljenu stvar i beskrajno čuđenje nad logikom nasilja te krvi i tla. Rukopis nas također vodi kroz rađanje ratne psihoze u Mostaru i Hercegovini, kroz raspad legalnih vlasti, dolazak rezervista, odnose između njih i službene vojske, kroz dokidanje civilnog života, kroz brojne sjednice kriznog štaba, na kojima su prisustvovali predstavnici svih stranaka, JNA i policije, Kluba intelektualaca, mjesne samouprave iz okolnih sredina i gradskih vlasti. Govornici na tim sastancima ne propuštaju uočiti kako na posljednjima upadljivo fale predstavnici SDS-a i HDZ-a, neovisno o prisutnosti gradonačelnika Gagre, koji je tu bio po funkciji, a ne zbog članstva u HDZ-u. Iz svega navedenog isijavao je ponajprije strah, uz tek slabašnu nadu kod većine onih koji su tim sastancima prisustvovali, kao i kod običnih građana, da se neće dogodit ono najgore. Strah se povećavao s dolaskom noći i s udaljavanjem iz centra grada. Cestama se po Hercegovini nije moglo putovati, bez da vas razne vojne i paravojne patrole stalno ne zaustavljaju, s realnom opasnošću po život…
Dr.sci Dragan Markovina
