Dok je još bila u majčinom trbuhu, Maryam proživljava prve sate iranske revolucije. Šest godina kasnije, s majkom se pridružuje ocu u Parizu. Sjećajući se najranijeg djetinjstva, autorica pripovijeda o napuštanju domovine, udaljavanju od porodice, gubitku igračaka koje je morala pokloniti djeci iz kvarta, postepenom potiskivanju perzijskog u korist francuskog i ponovnom učenju maternjeg jezika koji je držala zatočenim u sebi dugi niz godina.
U ovoj priči koja se može čitati i kao bajka i kao dnevnik, Madjidi s humorom i nježnošću pripovijeda o korijenima kao o bremenu, bedemu, sredstvu socijalizacije, pa čak i oružju masovnog zavođenja.
