”Ovu bi se knjigu trebalo čitati onako kako se čita roman, po redu, otpočetka prema kraju, redak po redak, stih po stih, pjesmu po pjesmu. Napisana iz nevolje, žalosti i melankolije, iz junačkog, sasvim književnog, obuzdavanja egzistencijalne panike i straha od smrti, po nekom životnom rubu i iz osjećaja, u svakom trenutku evidentnog, da nikada neće biti objavljena i da, zapravo, ovo i nisu pjesme za objavljivanje, nego su pjesme za oporučivanje, za jedan sudbinom iznuđeni testament. U svakom slučaju, ovakvo što piše se jednom u životu. Olja Runjić divno je iskorijenjena iz svih svojih zavičaja, stečenih, srođenih i odabranih, i to je ono što je temeljni ambijent njezinih pjesama. Ako i ne znamo odakle smo, znamo odakle sve više nismo.”
Miljenko Jergović
”Šta bude s ljubavi kada najdraže osobe zauvijek odu s ovoga svijeta, može li se to ikada preboljeti? Olja Runjić, osjećajem bliska svojti pjesnikinja i pjesnika zaraženih smrću, nema iluziju da će naći utješan odgovor na ovako suštinska pitanja o životu. Njezine pjesme vas uzimaju svojom gustinom gdje se povremeno i sam grafički razmak između riječi doima viškom. Prividno paradoksalno, a zapravo baš čarolijom ovakvog pjesničkog koncentrata, otvaraju se metafizički bezdani u koje čitalac upada, i pada, ali nekako sretan. Valjda čiste poezije radi, kao jednog od par excellence dokaza ljudskog duha uopšte.
Lancunom preko glave intimna je istorija ljubavi i čežnje. Ulazite u tuđi život, virite u delikatne pore privatnosti, i pri tome vam nije nelagodno. Naprotiv, osjećate se privilegovani zbog svjedočanstva jedne ovako zrele umjetnosti.”
Namik Kabil
”Kad tastatura postane klavijatura, tada je riječ o muzici! O muzici riječi!
Takav izraz, zapravo, taj gejzir savršenih slika podsjeća na nasušnu potrebu za koju prethodno nismo bili svjesni i koja je sada zadovoljena na čaroban način. To je savršen obrat pretvaranja običnog u posebno i pouzdan znak da je sve moguće, da čuda postoje.
Obilje čuda!
Zemlja čuda u Alisi!”
Benjamin Isović
