Knjiga vrtova / O jeziku i strahu

Knjiga vrtova Dževada Karahasana već je uključena u najbolje što u središnje-južnoslavenskom jeziku ima savremena književnost. Karahasanovo kazivanje vazda ima kazivatelja kao poniznog svjedoka koji ne presuđuje, budući da je razlika nepobjediva sve do dana kada će svaki dug biti vraćen Stvoritelju.

Karahasanovo pričanje o vrtovima, koji se izvode preko neizbrojivog mnoštva svojih razina, nije ništa drugo nego najkonkretnije iskazivanje neiskazivog u perenijalnoj ljudskoj zbilji. Ako čovjek nije stvoren radi savršenosti, onda on nije ništa drugo nego besmisleni pregršt praha, ili nešto još neznatnije. Tek sa otvorenošću prema najvišem, čovjek se može pronaći usred labirinta svog postojanja i odgonetnuti pitanje o životu i smrti. A to su tokovi Karahasanovog pripovijedanja. I zato je razložno osporiti tvrdnju onog koji kaže da Karahasanovo pripovijedanje nije u najtješnjoj vezi s bosanskom zbiljom.