Pjesnik, pripovjedač, romansijer, pisac za djecu. Školovao se u Krupi, Bihaću, Sarajevu, a filozofski fakultet završio u Beogradu. I prije Drugoga svjetskog rata stekao je glas darovita pisca, objavivši nekoliko pripovjedačkih knjiga. Priključio se partizanskom narodnooslobodilačkom pokretu 1941-45, u kojemu nije prestajao s književnim radom. Poslije rata postao je najplodniji jugoslavenski pisac, stekavši najširu čitalačku publiku, ušavši u sve školske programe i u sve obiteljske domove. Ćopić je bio književni tradicionalist, u postupku vjeran realističkim obrascima a u ideji odan načelima narodne slobode i socijalne pravde. No, iznad svega toga visoko se uzdizao njegov neiscrpni, raskošni pripovjedački i lirski dar, neponovljivi ćopićevski humor, u registru od šeretsko-smijalačke ili sjetno nostalgične, do ironijske i, katkad, satirične note. Znameniti su Ćopićevi romani Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihaću (1975), kao i pionirska trilogija (Orlovi rano lete, 1957, Slavno vojevanje, 1961, Bitka u zlatnoj dolini, 1963), te ciklus pripovjedaka Doživljaji Nikoletine Bursaća (1955). Bašta sljezove boje (1970) književno je remek-djelo i vrhunac Ćopićeve pripovjedačke umjetnosti. Završivši život samoubojstvom, Ćopić kao da nam ostavlja paradoksalni memento o premalo poznatoj blizini smijeha i smrti, ironijskoga i tragičnog.
