Knut Hamsun je pseudonim Norvežanina Knuta Pedersena. Rođen je 1859. godine, a umro je 1952. godine. Poznat je kao vođa neoromantičarske pobune na prijelazu stoljeća. Njegovoj poetici pripisuje se da je spasila roman od tendencije prema pretjeranom naturalizmu.
Životni opus Knuta Hamsuna određen je njegovom dubokom averzijom prema civilizaciji i vjerovanju da se čovjekovo ispunjenje nalazi u blizini sa zemljom. Glavni junaci ranih Hamsunovih romana obično su otpadnici, lutalice, agresivno suprostavljeni civilizaciji. U njegovom zrelom stadiju, sve rijeđe je glavna nota agresivnost, ona prepušta mjesto melanholiji i rezignaciji zbog izgubljene mladosti. U svojim kasnim dijelima, Hamsun će se manje fokusirati na likove, a više na sveobuhvatne napade na civilizaciju.
Daleko sam od varoške buke i jurnjave, od novina i ljudi, od svega sam toga pobegao, jer sam ponovo pozvan u prirodu i usamljenost, odakle i potičem.
Glad
Ovaj roman Knuta Hamsuna izdat je 1890. godine. Smješten je u Norvešku na kraju 19. stoljeća i predstavlja polu-autobiografsko svjedočanstvo fizičke i psihičke gladi koju osjeća mladi pisac u Norveškoj. Bez naročitog zapleta, roman ima epizodični karakter, on je introspekcija neimenovanog mladog pisca, čija se glad da uspije kao pisac poklapa sa intenzivnom fizičkom glađu. Nedostaje mu ljudskog kontakta, i na momente se čini dementnim. Iako mu povremeno glad izaziva halucainacije, ne sažaljeva sebe niti pokušava promijeniti svoju situaciju.
Jedan siromašan inteligentan čovjek finiji je posmatrač nego bogat inteligentan čovjek. Siromah pazi svaki svoj korak, sumnjivo prisluškuje svaku riječ koju čuje od ljudi u susretu; svaki korak koji on poduzima postaviće kako njegovoj misli, tako i njegovom osećanju neki zadatak. On je pronicljiv i prijemčiv, on je iskustvom oproban čovjek, njegova je duša izranjavana, prekaljena…
Ovim romanom objavljenim 1890. godine Hamsun se nakon 30 godina teškog života konačno domogao spisateljske slave. Nije ni čudo da je prvo Hamsunovo djelo koje je prevedeno na bosanski jezik upravo Glad, u izdanju Connectuma, 2009. godine, a povodom 150. godišnjice od piščevog rođenja. Munib Delalić, za svoj prijevod ovog romana sa norveškog jezika, nagrađen je na XXI Međunarodnom sajmu knjige i učila 2009. godine u Sarajevu specijalnom nagradom za prevodilaštvo.
U opisu ovog izdanja stoji: “Sam pisac ga nije nazivao ni romanom, nego knjigom, odnosno „nizom analiza“, posve izgrađenom na osobnom iskustvu. Roman je sročen u prvom licu. To lice, mladi i ambiciozni pisac, koji na bolan način doživljava svijet oko sebe i u sebi i istovremeno o njemu priča je bez imena, bez prošlosti i bez budućnosti, prepušten na milost različitim osjećanjima, ponajviše osjećaju otuđenosti. Ovo djelo se smatra pretečom modernog romana XX vijeka, a njime je Knut Hamsun najavio ono u šta će kasnije izrasti: u jednu od najutjecajnijih književnih veličina evropske književne baštine. “
Nobelova nagrada
Nakon što je objavio svoj posljednji roman “Plodovi zemlje”, kojim je zaokružio svoj književni opus, Knut Hamsun dobija Nobelovu nagradu za književnost 1920. godine. Nobelov komitet je tada, između ostalih, ovim riječima okarakterizirao njegovo djelo: ” Svi Hamsunovi junaci nose znak svog norveškog porekla; oni su svi na neki način uslovljeni “plodovima zemlje”. Jedna od karakteristika nama srodnih jezika je da često iste reči izražavaju veoma različite nijanse značenja slikama koje dočaravaju. Kada mi, Šveđani, kažemo “plodovi zemlje”, mi automatski pomislimo na nešto plodno, obilno, sočno, uglavnom u agrokulturnoj regiji koja je bila obrađivana dugo vremena. Misao u Hamsunovoj knjizi ne ide u ovom pravcu. “Zemlja” je ovde neravno i nepristupačno neobrađeno tlo. NJeni plodovi ne ispadaju iz roga izobilja, oni uključuju sve što može da klija i raste na ovom nezahvalnom tlu, dobro i loše, lepo i ružno, među ljudima i životinjama, kao i u šumama i poljima. Takve vrste plodova Hamsunovo delo nudi našoj žetvi. Međutim, mi Šveđani, ili barem većina Šveđana, ne oseća se čudno u predelima i okolnostima koje su ovde opisane. Mi ponovno otkrivamo atmosferu Severa sa svim što je deo njegovog prirodnog i socijalnog miljea, i sa mnoštvom paralela sa obe strane granice. “
Ozloglašen zbog odnosa prema nacizmu
Kada su mediji nedavno pisali o slučaju Petera Handkea, upravo je Knut Hamsun isplivao među primjerima etički sumnjivih odluka Nobelovog komiteta, pošto njegov izbor nije nikada opozvan, uprkos spornoj relaciji između njega i nacista. Hamsun se divio Njemačkoj već mnoho prije nego je 1940. godine podržao nacističku invaziju Norveške. Kada rat završi, zbog toga će mu biti suđeno i presuđeno – izgubit će imovinu, a privremeno će ga staviti i na psihijatrijsko posmatranje,
Hamsunova kolaboracija sa nacistima je ozbiljno naštetila njegovoj reputaciji, ali već 1949. godine, u svojoj devetesetoj, on piše još jedan roman. Nakon njegove smrti, obnavlja se interes za njegov rad, objavljuju se sabrana djela, te biva prevođen na nove jezike i dobija sve veću internacionalnu popularnost.
Ipak, posljednje godine života proveo je u siromaštvu.
Nepovjerenje prema svemu modernom
Iskazivao je veliko poštovanje prema Nietzscheu i Strindbergu, ali istovremeno i glasno protivljenje prema Tolstoju i Ibzenu.
Sa jedne strane je ozloglašen kao pristaša nacizma, ali sa druge strane Hamsuna ipak mnogi smatraju „ocem moderne književnosti“. Iako kontraverzna ličnost, njegova djela ostaju jedna od najcjenjenijih, najčitanijih i najomiljenijih djela norveške književnosti.
Da su ga cijenili i uzimali za uzora, svojim riječima su potvrdili brojni veliki pisci 20 stoljeća, npr. Gorki, T. Mann, Singer, Hesse, Kafka, Hemnigway, H. Miller, i mnogi drugi.
