14. Februar 1945.

Mali Predrag stajao je ispred kuće i gledao kako niz prugu vode zarobljene Nijemce. Tek je ručao, a dan se već bližio sumraku, kako to u februaru već biva. Onako prepadnuti, iskidani i izgladnjeli, nisu bili ni sjena onih monstruma kakvi su mu se činili do danas. Sasvim opravdano, jer je gledao svojim očima kako strijeljaju gradske ilegalce tu pred Krankasom, sakriven iza živice u bašči. I nije ni sada imao ništa bolje mišljenje o njima, ali je u njihovim očima vidio glad. Onu istu glad koju mu je u nasljeđe prenio otac Vsevolod i svi njegovi koji su umrli od gladi u Odesi. Otac još i pričama o metafizičkoj žudnji za kruhom koja nastupa kad čovjek više i ne osjeća glad. Zato i samo zato je utrčao u kuću, uzeo ono pola kruha što je ostalo na stolu, dotrčao do jednog njemačkog vojnika koji ga je u čudu gledao i pružio mu taj komad kruha, jednako zbunjen vlastitim činom kao i ovaj bezimeni vojnik koji sljedeće jutro neće dočekati. I obojica su znali da je tako, Predragu je to bilo jasno isto kao i neznanom vojniku, neka je imao samo trinaest godina i taman osjećao kako pubertet ulazi u njega. Tu scenu šokirano je promatrao i jedan od partizana koji ih je sprovodio, ali je pustio da se odvrti do kraja i da se jedan bezimeni dječak koji će u tom času upravo odrasti dugo zagleda u oči umirućeg, a ovaj u oči dobrote. Teško je procijeniti koliko je trajao taj momenat, Predragu je izgledao kao vječnost, ali mu se otrgnuo potrčavši niz prugu prema franjevačkoj crkvi u želji da se tamo osami i provari sve skupa što se upravo desilo. Kad je dotrčao do crkve, pred njom je vidio fra Lea kako nervozno gleda prema zarobljeničkoj koloni, ali mu je svejedno uspio dobaciti prije nego je prekoračio prag crkve: Bježi mali Matvejeviću odavde, unutra te ništa ne čeka.... Predrag