Knjiga “Dostojanstvo govora i govor dostojanstva”, autora Esada Durakovića, je izbor kolumni objavljivanih u elektronskim i printanim medijima tokom posljednjih nekoliko godina.
U Uvodu svoje nove knjige autor ističe uvjerenje i potrebu da javno govori o teškome vremenu u kome živimo. Između ostaloga, on naglašava:
“Intelektualac zaista jest intelektualac, u punom pozitivitetu toga pojma, ako je društveno odgovoran i angažiran: on naprosto nema pravo da se konformistički povuče isključivo u svoj naučnoistraživački, nastavnički rad, ili u neku drugu vrstu „atara“. Nažalost, ipak su šutnja i konformizam odlika ogromne većine članova akademske zajednice u BiH, ali ne samo u njoj, pa je svekoliki naš svijet prepušten demoniji politike, tzv. političkim liderima koji očigledno vode svijet globalno u pogrešnom smjeru, dramatično ga dehumaniziraju gotovo bez ikakva otpora upravo onih koji bi morali misliti i djelovati u interesu etičnosti, humaniziranja našega svijeta, a to su u prvom redu članovi akademske zajednice i sveštenstvo (ne samo oni, naravno).
Zanimljivo je da su neetični politički lideri općenito – u tijesnoj sprezi s onima koji su profit pretvorili u božanstvo – spremi da sve žrtvuju na oltar tome božanstvu, te da su utoliko agresivniji u svojoj nehumanosti ukoliko je akademska zajednica, ili oni što bi se trebali zvati intelektualcima, dublje potonula u šutnju, u apatiju, u kukavičluk konformizma. To je otišlo tako daleko da smo više zagubili pravi smisao i puno značenje pojma intelektualac: rijetko ćete danas uvidjeti da se pravi razlika između intelektualca i obrazovana čovjeka, učenjaka čak. Većina akademika nisu intelektualci iako su učeni i obrazovani. Oni su u kuli od slonove kosti, u svojoj nauci, nezainteresirani za svakodnevicu svoga društva iako im je jasno da je tome društvu sudbinski dragocjena intervencija upravo osviještene akademske zajednice. Intelektualac je nepodmitljiv i nepotkupljiv, apsolutno čvrst i nepopustljiv korektiv društva u kome živi.
