Druga Noina arka

“Iz svoga prijašnjeg života malo se čega sjećao. Prošle su tako, jedna za drugom, sve te godine nakon kojih je malo toga ostalo. Sjećao se godine kada je Ibrahim umro i one kada su, jedan za drugim, uginuli konj i pas. Sjećao se još jedne davne godine, dugo nakon Ibrahimove smrti. Danima je padala kiša. Ovce su bile zatvorene u staji, a Noa je po cijeli dan sjedio na terasi i u mislima gradio golemu arku. Zamišljao je kako se voda penje prema njemu te u jednom trenutku dosegne razinu planine. Razmišljao je i o ovcama, o tome što će se dogoditi s njima kada njega jednom ne bude. Kada zimi ne budu imale dovoljno hrane s kojom će dočekati proljeće? Ili kada on više ne bude imao snage prikupljati sijeno i sijati ječam? Sjeti se kako mu je otac jednom potanko objašnjavao zbog čega su mu dali to ime – Noa. Nije se više sjećao detalja tog razgovora, ali je zapamtio da je tada, kada mu je to pričao, padala kiša.” Kada počnu padati neprekidne biblijske kiše, dvojica usamljenika – radnik na izradi drvenog ugljena Noa i ovčar Ibrahim, na neimenovanoj, po svemu sudeći bosanskoj planini ostanu sami bez veze sa svijetom, bez mogućnosti da saznaju što se događa u dolini. Kada kiše stanu, s planine im se pogled pruža na beskrajnu vodu. Ograničenih zaliha, ovaj dvojac, svaki u svojoj kolibi, nema što drugo nego pokušati preživjeti. No ubrzo počinju umirati životinje, a Noa ih sprema u jednu od peći za ugljen, onu koja nalikuje na arku, iako izvrnutu. Kako godine prolaze, sasvim je jasno da im ni iz svijeta neće doći nikakva pomoć, da je ljudska rasa možda izumrla i da su oni posljednji primjerci svoje vrste. U svom trećem antiutopijskom romanu “Druga Noina arka” Josip Mlakić opisuje kraj svijeta kakav poznajemo. Suočeni s pohlepom i beskrupuloznošću, njegovi junaci pokušavaju preživjeti, a to saznajemo iz njihovih prisjećanja na život prije velikih kiša. I taj je svijet već postapokaliptičan, ali će neki neimenovani i neznani događaj, nije ni važno koji, uzrokovati opći potop. Planina na kojoj se njegovi junaci nalaze nije Ararat, niti Mlakić daje optimističan kraj, a svijet koji ostaje za nama prepustit ćemo ovcama – jer možda smo i mi danas ovce koje bezglavo srljaju u klimatsku apokalipsu.